Pišu: Claire Lauterbach i Namir Shabibi

Nacisti. Na nivou ispod životinjskog.

To je mali dio onoga kako Palestince nazivaju komentatori u zapadnim medijima tokom palestinsko-izraelskog sukoba. Tu su primjeri zooloških izraza koji, zapravo, predstavljaju prirodni pogled kolonizatora na kolonizirane.

Politički filozof Frantz Fanon pisao je tokom francuskog kolonijalnog rata u Alžiru o „hordama statistika“, „histeričnim masama“, „licima lišenim čovječanstva“ i „djeci koja kao da ne pripadaju nikome“.

Sve su to pojmovi koji bi mogli opisati kako zapadni mediji izvještavaju o patnji Palestinaca – „plima čovječanstva… masa stanovnika Gaze“, kako je BBC rekao (15. oktobra). Sve je to u fokusu od Hamasove oktobarske ofanzive i izraelskog genocidnog uništavanja Pojasa Gaze.

Autori su analizirali naslovne stranice o izraelskom ratu u Gazi u pet velikih američkih i britanskih medija: Washington Postu, New York Timesu, Guardianu, Timesu i BBC-ju između 7. i 26. oktobra.

Tokom ove tri sedmice nakon Hamasove ofanzive, mehanizmi dehumanizacije Palestinaca, bilo da se govori o njihovom umiranju ili životu, u zapadnim medijima mogu se opisati kao klinički i rutinski.

Izraelci su ubijeni, a Palestinci umiru

Proces dehumanizacije počinje (ili završava) propitivanjem ko se ubraja u smrt, te kako su prikazani ubice i žrtve.

U britansko-američkim mainstream medijima Izraelce je ubio Hamas, ili „nakon iznenadnog palestinskog napada“. „Palestinci” zamjenjuju „Hamas” za aljkave ili ideološki nastrojene urednike, kako je slučaj u tekstu Guardiana od 8. oktobra.

Palestinski civili, nasuprot tome, umiru pasivno, a ipak su oni ti koji su najviše umirali od 7. oktobra. Više od deset puta veći je broj ubijenih Palestinaca od broja ubijenih Izraelaca.

Prema zapadnim medijima stanovnike Gaze ne ubijaju izraelske snage ili politika izraelske vlade. Oni „dehidriraju do smrti jer su ostali bez vode“ (Guardian, 18. oktobra), dok izraelski zračni napadi „i dalje napadaju palestinski teritorij“.

BBC je 9. oktobra objavio: „700 ljudi ubijeno je na izraelskoj strani, a više od 400 mrtvih je u Gazi“, vjerovatno jer su podlegli šoku ili je riječ o Božijem djelu.

Londonski Times je 8. novembra zabilježio: „Izraelci su obilježili mjesec otkako je Hamas ubio 1.400 ljudi i oteo 240, započinjući rat u kojem je, navodno, poginulo 10.300 Palestinaca.”

Palestinske smrti su prirodne, neizdiferencirane. To je moguće samo zato što mediji izraelsku blokadu Gaze tretiraju kao posve logičnu, proporcionalnu i čak suzdržanu.

Kršenja međunarodnog prava

Kolektivno kažnjavanje, što je u biti ono što Izrael radi ciljanjem na civilne „mete“ i potpunom blokadom „zatvora otvorenog tipa“ (prema riječima bivšeg premijera Davida Camerona), također je nezakonito.

To je stav, između ostalih, visokog predstavnika Evropske unije za vanjsku politiku Josepa Borrella, visokog predstavnika Ujedinjenih nacija za ljudska prava Volkera Türka i Human Rights Watcha.

Kada je šef UN-a António Guterres istaknuo desetljećima dugu izraelsku okupaciju Palestine i pozvao na prekid opsade, izraelski predstavnik u UN-u zahtijevao je da podnese ostavku.

Najmanje jedan od Guterresovih kolega, šef njujorškog ureda visokog povjerenika UN-a za ljudska prava Craig Mokhiber, podnio je ostavku, izražavajući tako protest protiv izraelskog „genocida koji se odvija pred našim očima“ u Palestini.

Međutim, ni u jednom naslovu na naslovnicama ili u prvim redovima tekstova, u pet britansko-američkih medija analiziranih u ovom istraživanju ne spominju se izraelska serijska kršenja međunarodnog prava.

Isključivanje tako važnog konteksta izraelskih zločina je važno u naslovima i prvim redovima. Kao novinari, obučeni smo uzeti u obzir činjenicu da većina ljudi ne čita dalje od naslova ili prvih redova.

Izvan naslovnice neki su mediji objavili zasebne analize, poput New York Timesa „Izrael, Gaza i zakoni ratovanja” (12. oktobra). Međutim, u ovom članku se ni približno izraelski zločini ne nazivaju onim što oni jesu: zločinima.

Uprkos opširnoj raspravi o tome kako civili ne mogu biti ciljani ili neproporcionalno gađani u vojne svrhe, New York Times je najbliže kritiziranju akcije Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), citirajući mišljenje stručnjaka o zakonima ratovanja.

Naveli su: „Neobično jasan primjer je izgladnjivanje civila kao metoda ratovanja, što se smatra kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, zločinom protiv čovječnosti i ratnim zločinom.“

Slijedi brza kvalifikacija: „Ocjena da li su u pitanju ratni zločini ovisi o tome smatra li se sukob međudržavnim.“ Dakle, neki zločini nisu zločini sve dok Palestina ili Palestinci ne postoje, kao što je izraelska premijerka Golda Meir kazala prije više od 50 godina, a danas to ponavljaju izraelski političari.

Smrti koje su se mogle spriječiti

Potpuno zanemarujući nezakonitost izraelske potpune opsade Gaze, britansko-američki mediji prikazuju izgladnjivanje i smrti koje su se mogle spriječiti, a koje su posljedica opsade, gotovo u potpunosti pasivnim – naturalističkim jezikom.

Naprimjer, naslovnica štampane verzije Washington Posta: „Stradanja civila u Gazi nadvila se nad Bidenovom posjetom; Rastući broj ljudskih žrtava u napadima mogao bi ugroziti globalnu podršku Izraelu“ (stradanja koja proizlaze, naravno, iz izraelskih napada).

New York Times 13. oktobra piše: „300.000 beskućnika u razorenoj Gazi dok ponestaje hrane” (jer Izrael blokira ulazak hrane u Gazu). Nadalje: „Bolnice su pretrpane, a goriva je nedovoljno“ (jer Izrael blokira medicinske zalihe i gorivo da stignu do Gaze) i sve to uz opasku „dok Izrael uzvraća udarac Hamasu“.

Onda je to uredu – čitatelj bi se trebao osjećati opušteno jer je izraelsko rušenje bolnica samo čin „samoodbrane“.

Izraelska vojska nije baš ljubitelj bolnica u Gazi – redovno ih bombardira. Naredili su evakuaciju 23 bolnice na sjeveru Pojasa Gaze 13. oktobra i čini se da ih otad napadaju, dok su pacijenti još uvijek u njima.

Kad je Izrael možda otišao predaleko – nakon bombardiranja bolnice Al-Ahli 17. oktobra – većina medija izvještavala je o napadu ponavljajući optužbe koje razmjenjuju Izrael i Hamas.

Ipak, New York Times je IDF-ovom poricanju dao veću težinu navodeći: „Hamas nije dokazao da je Izrael napao bolnicu” (23. oktobra), što je privlačniji naslov od: „Ne znamo i ne želimo da sami otkrijemo”.

U međuvremenu, Times je objavio „U udaru ubijeno 500 ljudi u Gazi“, brzo dodajući da „Izrael poriče odgovornost i krivi džihadiste“, bez davanja prilike Palestincima da komentiraju.

Kao što mediji prikazuju da su Palestinci umrli (pasivno, često bez spominjanja izraelskih akcija), a Izraelaci ubijeni (aktivno, direktno pripisano Hamasu ili „palestinskim“ akcijama), različite aršine primjenjuju i kada opisuju dječije žrtve na obje strane.

Raspravljajući o razmjeni zarobljenika, kolumnist Washington Posta opisao je izraelsku djecu kao „djecu taoce“, dok je palestinsku djecu nazvao „mladim ljudima“. Prema Vojnoj naredbi 1591, izraelska vlada može držati maloljetnike od 12 godina bez suđenja i potencijalno neograničeno u „administrativnom pritvoru“, izvještava UNICEF.

Kada se smrt civila u Gazi uslijed opsade i napada na civilnu infrastrukturu prikaže kao prirodna katastrofa, a ne kao ratni zločin, svaki pristup koji stanovnici Gaze dobiju osnovnim životnim potrebama postaje „pomoć“ ili „olakšanje“, a svaka mala količina potrepština koja im se dozvoli je čin izraelskog milosrđa.

Naprimjer, New York Times (19. oktobra): „Dogovor postavlja temelje za pomoć koja će doći do očajnih stanovnika Gaze”. Ili Washington Post (12. oktobra): „Zatvorene granice, bombe koje padaju guše Gazu, hiljade ozlijeđenih dok je zaliha sve manje”, dodajući: „Humanitarna kriza u Gazi se pogoršava” (zbog izraelske opsade, nemojmo zaboraviti).

Također, u Washington Postu je nevjerovatan naslov (16. oktobra): „Dok broj palestinskih žrtava raste, pomoć je zapela u Egiptu”, kao da fizički ne može proći kroz neka vrata, zanemarujući činjenicu da je, zapravo, Izrael spriječio da pomoć uđe u Izrael preko prijelaza Rafah, uz obrazloženje da im trebaju garancije kako pomoć neće doći u ruke Hamasa.

Brojevi žrtava

Nakon što su Palestinci svedeni na brojke, sada je potrebno baciti sumnju na te brojke.

Kada je izraelsko sravnjivanje Gaze počelo podizati međunarodnu uzbunu, predsjednik SAD-a Joe Biden je rekao da ne vjeruje da „Palestinci“ (ili Hamasova vlada, budući da je za njega ta razlika nebitna) „govore istinu o tome koliko je ljudi ubijeno“.

Njegova je izjava bila posljednja u slavnoj tradiciji američke administracije da osporava broj ubijenih za koje su odgovorni njihovi saveznici – od Suhartove Indonezije, do salvadorskih odreda smrti 1980-ih i Saudijske Arabije danas, kako primjećuje historičar Bradely Simpson.

Niko ozbiljno ne osporava brojke Ministarstva zdravstva Gaze kao previsoke. One su, vjerovatno, mnogo veće s obzirom na to koliko je tijela zarobljeno ispod ruševina.

Uprkos tome, pripisivanju brojki „Ministarstvu zdravstva Gaze“ sada gotovo uvijek prethodi „Hamasova vlada“ ili slijedi „pod kontrolom Hamasa“. Ovo bi se činilo čudnim, s obzirom na to da svi, od UN-a do američkog State Departmenta, navode podatke Ministarstva zdravstva Gaze o žrtvama, a vladu Gaze vodi Hamas.

Nekim medijima mrtvi Palestinci, jednostavno, nisu bitni. Prvo spominjanje ubijenih Palestinaca u Timesovim naslovima dogodilo se 11 dana nakon Hamasovog napada: „U napadu ubijeno 500 ljudi u Gazi“. Do tada Times je objavio nekoliko članaka na naslovnim stranicama o određenim, imenovanim izraelskim žrtvama, uključujući detaljan profil (s portretom) porodice ubijene u Hamasovoj ofanzivi.

Nije iznenađujuće da je 12. oktobra Telegraph objavio broj ubijenih Izraelaca, uporedivši ga s 11. septembrom 2001, u upečatljivoj infografici u kojoj se čak nisu potrudili predstaviti procjenu ubijenih u Gazi.

Dvostruki standardi

Jednom kada su ljudi dehumanizirani, postaje logično – čak i nužno – da se na njih primijene sasvim drugačiji standardi (ne)pristojnosti.

Britansko-američki mediji izvještavaju o smrti Palestinaca pasivno, kao da je riječ o očitim Božijim djelima, često opisujući smrti jezikom koji sugerira da su uglavnom pripadali Hamasu ili ga podržavali, ili barem da su se nesretno našli na mjestu koje je pogodio projektil.

Za Palestince koji još uvijek dišu nije dovoljno da su nekako izbjegli smrt od gotovo 6.000 bombi koliko je Izrael lansirao u prvih šest dana gađajući gusto naseljene dijelove Gaze. To je više nego što je SAD, koji se inače ne suzdržava, ispalio u bilo kojoj godini rata u Afganistanu.

Palestinac koji je još živ mora opravdati nastavak života odričući se Hamasa. Najbolji primjer ovoga može se vidjeti u BBC Newsnight intervjuu šefa palestinske misije u Velikoj Britaniji Husama Zomlota.

Voditeljica Kirsty Wark jedva se trznula čuvši Zomlota kako detaljno opisuje da su članovi njegove porodice ubijeni u izraelskim napadima prethodnih dana, opetovano tražeći od Zomlota da osudi postupke Hamasa.

Ako bismo obrnuli situaciju, trebalo bi tražiti od svakog Izraelca koji je izgubio člana porodice u ovom sukobu da najprije počne s osudom izraelskih ubistava i kolektivnog kažnjavanja civila iz Gaze. Nije iznenađujuće da nismo vidjeli takve primjere u zapadnim medijima.

Britansko-američki mediji također nam govore da podržavati Palestince znači podržavati Hamas, u slučaju da neko sumnja u prirodu sukoba.

BBC je proglasio miroljubive propalestinske učesnike protesta u Londonu „podržavaocima Hamasa“. Kasnije je povukao svoje „loše formulirane“ komentare.

Sky News nije se ponašao ništa drugačije, koristeći slike mirnih učesnika protesta koji nose palestinske zastave kako bi ilustrirao raspravu o naporima londonske metropolitanske policije da se „uhvati u koštac s ekstremizmom“.

Ovi „lapsusi“ su premali u poređenju sa žestoko uvredljivim izrazima kojima su gosti BBC-jevih programa nazivali Palestince, a da ih njihovi domaćini nisu osporavali.

Naprimjer, BBC Arabic ugostio je Mordechaija Kedara, bivšeg veterana izraelske obavještajne službe – sada akademika, koji je odbio priznati izraelski rasizam prema Palestincima, tvrdeći da su poređenja Palestinaca sa životinjama zapravo „ponižavajuća za životinje“.

Znakovito je da voditeljica BBC-ja na arapskom nije izbacila Kedara iz studija, niti ga je opomenula i tražila izvinjenje. Umjesto toga, ogradila se od Kedarovog genocidnog jezika uz komentar „to je vaše mišljenje“.

Davanje platformi za opravdanje Izraela

Britansko-američki mediji također su postali platforma za izraelska opravdanja akcija IDF-a, u situaciji kada je sve teže pisati o zapanjujuće velikom broju mrtvih civila u Gazi.

„Kako Izraelci opravdavaju razmjere zračnih napada” – objavljeno je na naslovnoj stranici New York Timesa 26. oktobra. Kasnije je prepravljen u „Izraelski udari na Gazu jedni su od najintenzivnijih u ovom stoljeću“.

Nezamislivo je da bi zapadne novine objavile članak koji istim benignim ili neutralnim izrazima opisuje palestinski bijes, ili još gore – opravdava Hamasove zločine.

Drugi trend je normalizirati napade Izraela – ne fokusirajući se na izgubljene živote u Gazi nego na namjere Izraela koje se, naravno, prikazuju kao benigne. (Napomena: namjere nisu važne u zakonima o ratovanju.)

Tri dana od izraelske ilegalne blokade Gaze BBC je upitao: „Može li izraelska kopnena invazija u Gazi ispuniti svoje ciljeve?“ (14. oktobra). Dobrodušno karakterizirajući Netanyahua kao „sklonog riziku“ (za Izraelce, ne za Palestince), New York Times je objavio „Sveopći rat je neistraženi teren“, tješeći čitatelje da su „ograničeni udari u prošlosti bili politički sigurni“.

Teže je čuti glasove neslaganja

Novinari BBC-ja i Agencije France Presse (AFP), koji su bili kritični prema pristranosti svojih medija prema palestinskim životima i minimiziranju izraelskih ratnih zločina, za Declassified su kazali da nema prostora za raspravu o uređivačkoj politici.

Palestinski komentatori vidjeli su da su njihovi prilozi izbačeni iz mainstream programa vijesti. Palestinski Amerikanci javljaju da se njihovi događaji otkazuju te da ih nazivaju pristašama Hamasa.

U međuvremenu, viši urednik američke publikacije Newsweek pozvao je da se Gaza sravni s zemljom i pretvori u parking, što, očito, nije naišlo na osude.

S druge strane, dužnosnik britanskog regulatora komunikacija OFCOM Fadzai Madzingira suspendiran je zbog objave na društvenim mrežama u kojoj je kritizirao podršku Ujedinjenog Kraljevstva „etničkom čišćenju i genocidu nad Palestincima“, navodeći da se radi o „podlom kolonijalnom savezu“.

Nijedna od ovih tačaka – da Izrael možda čini genocid, da nastavlja etnički čistiti palestinsku zemlju ili da je Izrael osnovan kao kolonijalni projekt koji još uvijek koristi isturene položaje doseljenika za konsolidaciju teritorijalne kontrole – ne razmatra se argumentirano s aspekta historijskih činjenica.

IDF je uputio sve Palestince da se isele južno od područja Wadi Gaze „radi svoje sigurnosti“ od izraelskih napada. Neki su pogođeni dok su odlazili, a IDF još uvijek granatira Palestince u skloništima u južnim područjima.

Vojnici postavljaju izraelske zastave na plaže u Gazi, dok izraelska obavještajna agencija predstavlja ideju o trajnom protjerivanju stanovnika Gaze na egipatski Sinaj – kao poželjno rješenje. Netanyahu se poziva na biblijski odlomak gdje Bog naređuje Izraelcima da „pogube muškarce i žene, djecu i dojenčad“ suparničkog kraljevstva.

Ipak, New York Times nekritički predstavlja Netanyahua kao osobu koja „traži trajni kraj prijetnji, ali ne i ponovnu okupaciju” (13. oktobra).

Posljednji bastion neslaganja – humor – također je u velikoj opasnosti. Michael Eisen, urednik naučnog časopisa eLife, dobio je otkaz jer je na Twitteru objavio članak s humoristične stranice The Onion, s naslovom: „Umirući stanovnici Gaze kritizirani jer nisu upotrijebili posljednje riječi za osudu Hamasa”.

Ugovor s karikaturistom Guardiana Steveom Bellom nije obnovljen jer je njegov crtež Netanyahua koji se priprema za operaciju vlastitog želuca s obrisom Gaze previše podsjećao na antisemitsku metaforu o „funti mesa“.

U međuvremenu je Washington Post objavio karikaturu Hamasovog dužnosnika iz Gaze s privezanom djecom i ženama oko pasa koji kaže „Kako se Izrael usuđuje napadati civile”. Izbrisana je nakon pritužbi zbog rasizma.

Ipak, karikaturist još uvijek crta za mainstream medije. Prošle sedmice objavio je još jednu karikaturu u Las Vegas Reviewu, koja prikazuje (debelu, crnu) ženu s majicom Black Lives Matter koja drži natpis „Životi terorista su važni: Krivite Izrael, podržite Hamas“.

I zaista, kako se Izrael usuđuje napadati civile.

Izvor: Declassified