Gaza – (poseban prevod)
Britanski list The Guardian navodi da brutalnost izraelskog genocidnog rata u Gazi nadilazi ubijanje civila i uništavanje infrastrukture, te da doseže ono što se može opisati kao ekocid – sistematski proces usmjeren na uništavanje zemlje, vode, usjeva i svakog oblika života preostalog stanovnicima pojasa.
List ističe da ono što na snimcima urbanog kolapsa izgleda ogoljeno i užasavajuće, skriva još jedan, manje vidljiv, ali jednako zastrašujući prizor: pretvaranje zemlje koja je mogla hraniti milione u vjetar, ruševine i kontaminirano tlo koje više ne dopušta rast bilo kakvog života.
Prije početka genocidnog rata, oko 40% teritorije Gaze bilo je obrađivano, a stanovništvo se u velikoj mjeri oslanjalo na vlastitu proizvodnju povrća, maslina, peradi i mlijeka. Ova prenapučena obalna enklava imala je određeni stepen samodovoljnosti.
Danas, prema podacima Ujedinjenih nacija, samo oko 1,5% poljoprivrednih površina ostaje upotrebljivo i neoštećeno — što znači približno 200 hektara za ishranu više od dva miliona ljudi.
Ovaj kolaps proizvodnih kapaciteta, naglašava list, ne može se objasniti samo direktnim bombardovanjem kuća i farmi; riječ je o sistematskim postupcima: rušenje plastenika, čupanje voćnjaka, uništavanje usjeva, nivelisanje tla i zaprašivanje herbicidima iz zraka.
Strateški projekat genocida
Prema navodima The Guardiana, ovo sveobuhvatno pretvaranje plodnih poljoprivrednih površina u ruševine i zagađena područja ne može se tumačiti kao ograničena vojna mjera; već kao strateški projekat čiji je cilj odsjeći ljude od njihove zemlje i oduzeti im i ekonomske i simboličke resurse.
Maslina, koja čini oko 14% palestinske ekonomije i ima ogromnu simboličku važnost, bila je česta meta politika kojima se slama otpor.
Šteta nije samo lokalna; ona je i ekološka i zdravstvena. Kolaps postrojenja za preradu otpadnih voda izazvao je poplave neobrađenih kanalizacija u zemlji, podzemnim vodama i duž obale, što prijeti trovanjem izvora pitke vode i ribljih resursa za generacije.
Podzemni priobalni rezervoar prijeti zaslanjivanje nakon što je u tunele ubačena morska voda. Kada se prekorači granica zasićenja, rezervoar postaje neupotrebljiv, uskraćujući čitavim generacijama mogućnost pristupa sigurnoj vodi.
Ruševine i zagađenje kao posebna katastrofa
Jedan UN program procjenjuje prosječnu količinu ruševina na oko 107 kilograma po kvadratnom metru površine Gaze. Ta masa sadrži azbest, neeksplodirana ubojita sredstva i ostatke oružja sa toksičnim metalima poput olova, žive i osiromašenog uranija.
Postoje vjerodostojni lokalni izvještaji o upotrebi bijelog fosfora — oružja koje ostavlja širok hemijsko-termalni trag kontaminacije — kao i dokazi o ispuštanju otrovnih dimnih oblaka s deponija koje gore ili su zatrpane ruševinama.
Udisanje prašine i otrovnih gasova pogoršava bolesti disajnih puteva i izaziva hronična trovanja, dok urušeni zdravstveni sistem dodatno smanjuje mogućnost liječenja pogođenih.
Ugljični otisak je, bez pretjerivanja, ogroman: emisije nastale ratnim operacijama, a potom i potencijalnom obnovom, približavaju se emisijama jedne srednje velike države — što zločin dobija i klimatsku dimenziju.
Mogu li se ova djela klasifikovati kao međunarodni zločin?
Pojam „ekocid“ je i dalje predmet rasprave; ali pravno gledano, postoji prostor za povezivanje uništavanja ekosistema sa ljudskim pravima i ratnim zločinima. Rimstatut Međunarodnog krivičnog suda predviđa zločine protiv životne sredine u širem kontekstu, a ako se dokaže sistematičnost i namjera, ovakva djela mogu se klasifikovati kao zločini protiv čovječnosti, ratni zločini ili kao element genocida.
Pokušaj iskorjenjivanja naroda s njegove zemlje
The Guardian naglašava da ono što se događa u Gazi nije samo „sporedni efekat rata“. To je dio šire strategije koja praktično znači iskorjenjivanje naroda uništavanjem njegovih sredstava za život i prirodnih resursa.
Bez ozbiljne međunarodne odgovornosti i nezavisnih istraga koje dokumentuju ekološke i kriminalne dokaze, ljudsku i ekološku cijenu će plaćati generacije — možda i nepovratno.
Obnova neće vratiti plodnu zemlju, kontaminirane podzemne izvore ni maslinike koji su stoljećima povezivali ljude s njihovom zemljom, niti može nadomjestiti egzistencijalni gubitak namjerno uništene životne sredine.
Na kraju, list upućuje hitan apel međunarodnoj zajednici: ne samo da zaštiti civile, već i samu zemlju — jer zaštita prirode u ratu nije luksuz, već uslov opstanka čovječanstva. Odgovornost ovdje nije tehničko pitanje; ona je osnovni preduslov za mogućnost da Gaza ikada ponovo postane mjesto dostojno života.