Preminuli sirijski pjesnik Nizar Qabbani napisao je poznatu pjesmu pod nazivom “Vračara” koju je otpjevao pjevač Abdel Halim Hafez koja kaže na kraju: „Tvoja tuga će rasti dok ne postane drvo i jednog dana, o moj sine, vratićeš se poražen, slomljenog srca, i tada ćeš shvatiti da si jurio trag dima , jer tvoja voljena nema zemlje, nema kuće, nema adrese.”
Mi ne čitamo sudbinu, već čitamo stvarnost koju podržavaju ove riječi koje izražavaju ono što se događa cionističkom neprijatelju, koji je pokrenuo eklatantnu, brutalnu, barbarsku agresiju na pojas Gaze prije više od dva mjeseca , čineći najstrašnije masakre nad bespomoćnim civilima, od kojih su većina djeca i žene, rušeći zgrade na vrhu svojih stanovnika, i paleći požare širom Gaze, palili sve. Unatoč tome, još uvijek nije postigao nijedan od ciljeva koje je postavio na početku svojih napada; eliminirati Hamas iz postojanja i vratiti zarobljenike ili rat koje drži otpor koristeći oružanu silu. Umjesto toga, njeni vojnici sramno su se utopili u blato postojane Gaze i bivaju poraženi, što su priznali i njihovi vojskovođe. Izraelski vojni stručnjak Barham Meir rekao je za Channel 12: “Moramo priznati da je Hamas pobijedio, a nastavak naše arogancije dovest će do propasti izraelske vojske”, dodajući da je u roku od 24 sata uništeno 25 oklopnih vozilaa, a ako pretpostavimo da su u svakom vozilu poginula tri vojnika, ukupan broj je 74 vojnika, što je gubitak koji Izrael nije pretrpio u svojoj istoriji. Gubitak se može osjetiti ili osjetiti u tužnom tonu glasnogovornika izraelske okupacione vojske koji je rekao: “Izgubili smo mnogo naših najboljih vojnika u Gazi.”
Možda najjasnija slika ovoga je ona bivšeg šefa cionističkog štaba i sadašnjeg ministra u ratnoj vladi, Gadija Eisenkota, koji plače zbog smrti svog sina Gala Meira Eisenkota koji je sa grupom vojnika pokušao da uđe u tunel u Džabaliji, ali su ga sačekali borci herojskog otpora i vratili ga mrtvog sa ostalim drugovima. Okupaciona vojska je objavila da je njen broj poginulih dostigao 86 vojnika, ali je to laž jer je izgubila mnogo više od početka kopnenih operacija u Pojasu Gaze.
Ajzenkot nije znao niti zamišljao, dok je pratio napredovanje agresije iz operacione sobe, da mu je sin nestao i da je jurio za snopom dima, kako je rekao Qabbani, i borio se sa duhovima koje nisu poznavali u zemlju čiji teren, planine, krajolik, kvartove ili sokake ne poznaju, posebno nakon što su je uništili, i postala je spaljena zemlja koju znaju samo njeni starosjedioci, pravi vlasnici zemlje čiji korijeni govore njihovo ime.
Okupaciona vojska se arogantno i samouvjereno infiltrirala u Gazu, vjerujući da posjeduje vojnu moć koja će joj omogućiti brzu pobjedu. Nije zamišljalaoda je ušla u pakao sopstvenim nogama. Kad su ušli j u Deir Al-Balah i Khan Yunis posebno, našli su se u potpunom gubitku i u beskrajnom lavirintu, zbog čega su njihovi generali bili očajni i frustrirani, te su počeli pričati o drugoj i trećoj fazi, iako nisu završili prvu fazu kopnene invazije. Njihove snage nisu mogle postići nikakav napredak ili čvrstu kontrolu nad bilo kojim dijelom Gaze. Čvrsta borbena doktrina koja se ne pomjera ni za inč pripada borcima Qasam i nevjerovatnim inovacijama boraca otpora u operacijama uništavanja vojnih vozila okupacije. Ovo je izludilo okupacione vođe, pa su iskalili svoj bijes ubijanjem bespomoćnih civila ili zlostavljanjem, kao što su to činili u školi UNRWA. Oniizvodili su dječake i mladiće iz škola skloništa, svukli ih i fotografirali gole kako leže na zemlji, tvrdeći da su borci Hamasa. Da među njima nije novinar Al-Araby Al-Jadeed novina, ne bi bili razotkriveni i njihova obmana, lažne tvrdnje i laži ne bi bili otkriveni cijelom svijetu, zajedno sa njihovim brutalnim zločinima. Međutim, zapadne zemlje i cionistički arapski režim i dalje pružaju ovom uzurpatorskom entitetu neograničenu podršku, dok međunarodna zajednica ne gleda na Palestince pravedno ili humano, jer je to neiskreno društvo bez savjesti; jednooko društvo koje gleda samo cionističkim očima. Prokleta bila ova međunarodna zajednica sa svojim dvostrukim standardima i prokleti bili njeni lažni slogani i njena civilizacija kojom se hvali.
Cionistički neprijatelj je doživio poraz kakav nije očekivao, uprkos neograničenoj vojnoj i logističkoj podršci Washingtona, Britanije, Francuske i Njemačke, te finansijskoj i moralnoj podršci cionističkih arapskih vladara. Ušao je u zamku Gaze i njenog mekog pijeska, koji će biti gust, pun trnja i vruć, i koji će ispeći njihova tijela i neće im se smilovati. Okupacija ima svoje tenkove i transportere koji nastavljaju sa napadima, ali njene snage i dalje upadaju u zasjede na otvorima tunela i na krugovima eksplozivnih naprava. Otpor je još uvijek fatalno žestok u četvrtima Hajar Al-Deek, Beit Lahia, Sheikh Radwan, kao i u četvrti Shuja’iyya, logoru Jabaliya i drugima. Ovo je prisililo okupacionu vojsku da povuče većinu svojih vojnika koji su otišli na zapad i sjever Gaze.
Hrabri otpor u Gazi, predvođen Hamasom, prisutan je s većinom svoje snage u žestokim svakodnevnim borbama, a njegova žestina je čak porasla kako je okupaciona vojska premjestila svoje snage na Khan Yunis. Otpor je sa fleksibilne odbrane u gradu Gazi prešao na direktnu konfrontaciju u Khan Yunisu i okolnim područjima. To je postalo očigledno sa visokim stopama žrtava među redovima okupacionih vojnika i njenih visokih zvaničnika posebno, što je navelo cionističke vođe da priznaju smrt desetina elitnih snaga. Svaki dan je stalna iscrpljenost, a njen rat protiv Gaze pretvorio se u dugotrajni rat iznemoglosti koji se može okončati samo međunarodnim sporazumom koji nameće uslove otpora i kojih se okupacija pridržava. Pojavile su se vijesti o tajnoj komunikaciji između Netanyahua i dotičnih zemalja da posreduju u okončanju rata na bilo koji način. Postoji i vijest da su SAD dale Netanyahuu rok do kraja godine da okonča svoj rat, suprotno onome što se govori u javnosti i agresivnim izjavama koje daje.
Washington je skoro izgubio nadu u bilo kakvu moguću pobjedu okupatorske vojske. Iznenađena je izvanrednom, legendarnom postojanošću stanovnika Gaze, unatoč mučeničkoj smrti više od 20.000 stanovnika Gaze i usprkos gladi, žeđi, razaranju i pustošenju koje su se događale i koje se još uvijek dešavaju. Washington je vjerovao da će se sve ovo vratiti Hamasu i da će se stanovnici Gaze okrenuti protiv njega i zatražiti od njega da preda zarobljenike i okonča borbe. Umjesto toga, ljudi u Gazi se još više okupljaju oko Hamasa, podržavaju ga i podržavaju, kao i pozivaju ga da nastavi borbu za oslobađanje svoje zemlje od cionističke okupacije. Zbog toga se administracija američkog predsjednika Joea Bidena boji da će se sramota Izraela odraziti na imidž Washingtona koji je već narušen i da će Bajden izgubiti šansu da bude ponovo izabran za predsjednika. boji se da će pratiti Netanyahua do kante istorije, ali obojica se već zadržavaju tamo.
Dr Amira Abo el-Fetouh je kolumnista Middle East Monitora