Pad režima Bashara al-Assada u Siriji pružio je Izraelu još više mogućnosti da bezobzirno ruši temlje međunarodnih pravnih normi, nakon što smo vidjeli kršenje u Gazzi, okupiranoj Zapadnoj obali i Libanu. Samo nekoliko dana nakon pada režima u Siriji, izraelsko ratno zrakoplovstvo i mornarica izveli su opsežne napade koji su uništili 70 do 80 posto vojnih kapaciteta Sirije, kao i cijele njene pomorske i radarske opreme. Izrael se nije čak ni pretvarao da su njegove akcije “preventivni udari”, samo smo saznali da se Izrael boji još uvijek nejasnog ishoda prenosa vlasti na novo rukovodstvo u Damasku. Ovaj put, Izrael je jednostrano poništio Sirijsko izraelski sporazum o razdruživanju iz 1974. godine, zauzevši cijelu tampon zonu na Golanskoj visoravni. Izraelska vojska se čak pomaknula i dalje, van tampon zone kako bi zauzela dodatnu sirijsku teritoriju na istočnim padinama planine Hermon i na grebenu Al-Sham na periferiji glavnog grada Sirije, dosegnuvši 15 kilometara od Damaska. Izrael je također zauzeo niz sirijskih gradova u tampon zoni dok su se njegove snage približavale glavnom gradu, uključujući Ofaniyah, Quneitrah, Al-Hamidiyah, Samdaniyah al-Gharbiyya i al-Qahtaniyah.
Međunarodno ratno pravo uključuje elemente jus in bello i jus ad bellum. Prvi pojam se odnosi na propise za vođenje rata, uključujući zabranu kolektivnog kažnjavanja, norme za postupanje prema ratnim zarobljenicima (zarobljenim vojnicima) i zabranu napada na bolnice i civilne ciljeve – sve što je Izrael već prekršio u Gazzi i Libanu. Jus in bello je sinonim za međunarodno humanitarno pravo i detaljno govori o ograničenjima pri vođenju rata i o tome šta vojska može, a šta ne može činiti tokom rata. Uključuje konvencije, posebno Hašku i Ženevsku konvenciju, koje se primjenjuju tokom rata i na civilno stanovništvo. Uglavnom je namijenjeno zaštiti civilnog stanovništva u očekivanju rješavanja neprijateljstava.
Jus ad bellum reguliše ono što čini legitimne razloge za ulazak u rat. To je rezultat teorije pravednog rata i jasno kaže da rat i pribjegavanje vojnoj akciji zahtijevaju moralno opravdanje. Rat se može voditi tek nakon što se iscrpe svi drugi putevi. Mora postojati opravdan razlog ili djelo koje zahtijeva vojni odgovor. Rat također mora objaviti legitimna vlast s namjerom da se uspostavi mir. Mora se koristiti samo u samoodbrani ili nakon odobrenja Ujedinjenih nacija za upotrebu sile.
Do kraja Prvog svjetskog rata pribjegavanje sili kao načinu za rješavanje međunarodnih sporova bila je normalna praksa. Kasnije je učinjeno nekoliko pokušaja da se rat potpuno zabrani, kao što je Pariški ugovor (Kellog-Briand pakt), posebno nakon Drugog svjetskog rata, koji je zahtijevao stroge uslove da bi se opravdalo pokretanje bilo kakvog rata ili pribjegavanje vojnim sredstvima za rješavanje sporova. Princip je takođe sadržan u Povelji Ujedinjenih nacija. U stvari, pravni experti su zločin agresije proglasili krajnjim zločinom prema međunarodnom pravu, i obuhvata sve druge zločine.
Ni pod jednom pravnom teorijom, međutim, nije legitimno bez opravdanja napasti drugu zemlju, uništiti njene odbrambene kapacitete i zauzeti teritoriju, samo zato što se smatra neprijateljem, ili ako se njen režim ne voli, ili da se poboljša sigurnost ili da to posluži interesima za nesmetanu kontrolu nad zračnim prostorom te zemlje. Takav postupak prema međunarodnom pravu je nemoguć i u suprotnom otvara Pandorinu kutiju, jer svaka osnažena država može imati motivda započne ratove sa svojim susjedima ili pribjegne vojnim sredstvima kako bi riješila svoje sporove ili unaprijedila svoje zahtjeve i interese.
Ponašanje izraelske vojske koja iskorištava haos u Siriji kako bi uništila oružane snage u Siriji i zauzela stratešku teritoriju je u potpunosti u suprotnosti s međunarodnim pravom, posebno zato što ostaje nejasno koji će politički autoritet zamijeniti Assadov režim ili kakva će biti politika te vlasti prema Izraelu. Akcije Izraela postale su još više za osudu kada je novi sirijski vođa Ahmed al-Sharaa javno izjavio da pobunjenici ne namjeravaju dozvoliti korištenje sirijske teritorije za napad na Izrael. Ova izjava nije usporila izraelske napade i ono što je očigledno da al-Sharaina izjava nije promijenila naznake izraelskih zvaničnika da odustanu od namjere da ova okupacija sirijske teritorije bude dugoročna.
Mora se napomenuti da je Izrael 1981. izvršio aneksiju dijelova Golanske visoravni koje je okupirao 1967. Nijedna zemlja na svijetu nije priznala aneksiju, sve dok predsjednik Donald Trump nije u svom prvom mandatu priznao izraelski suverenitet na Golanu. Izrael ga je tada nagradio stvaranjem novog naselja na Golanu pod nazivom Trump Heights. Vjerovatno će u svojoj drugoj administraciji Trump nastaviti ovaj trend podržavanja izraelskog anektiranja još sirijske teritorije.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da će izraelska vojska ostati u tampon zoni u Siriji na neodređeno vrijeme, dok se ne uspostavi drugi aranžman “koji osigurava sigurnost Izraela”. Izraelska vlada je također najavila nove politike za udvostručenje broja jevrejskih doseljenika i proširenje izraelskih naselja na okupiranom Golanu.
Problem se proteže daleko dalje od optužbi o rasprostranjenom licemjerju i dvostrukim standardima zapadnih zemalja, on seže u same temelje i strukturu međunarodne zajednice i međunarodnog prava njegovih institucija. Ono što najviše zabrinjava u vezi sa ponašanjem Izraela u Siriji je potpuno zanemarivanje najosnovnijih principa međunarodnog prava i njegovo oslanjanje na grubu silu i vojnu nadmoć u odnosima s drugim zemljama. Međunarodna zajednica ne može dozvoliti da ovakvo ponašanje postane norma. Sjedinjene Države posebno snose veliku odgovornost ako omoguće ovakve prakse i potvrde ih retroaktivno na način da dopuste nekažnjivost Izraela. Osim toga loše je što je Bidenova administracija već ignorisala i odobravala izraelska kršenja u Siriji. Međunarodna zajednica će se susresti sa strašnim posljedicama zbog rušenja međunarodnog prava ako dozvoli djelovanje Izraela.
Stavovi izraženi u ovoj publikaciji su autorovi i ne odražavaju nužno stav Arapskog centra Washington DC, njegovog osoblja ili njegovog Upravnog odbora.
Autor: Jonathan Kuttab
Jonathan Kuttab je poznati palestinsko-američki pravnik, mirovni aktivist i zagovornik ljudskih prava, posebno poznat po svom radu na promovisanju nenasilnog otpora, pravde i mirnog rješenja izraelsko-palestinskog sukoba. Jonathan Kuttab je rođen u Palestini, preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje je završio pravno obrazovanje i diplomirao je na University of Virginia School of Law. Položio je pravosudne ispite u New Yorku i Izraelu, što mu je omogućilo da radi kao pravnik u obje jurisdikcije.