Postoji problem sa novom izraelskom propagandom i PR tehnikama koje imaju za cilj da izobliče imidž vojske na Zapadu kao jedne od najmoralnijih svjetskih armija. Problem je u tome što svijet vidi neljudsku težinu i razmjere izraelskog ubijanja, izgladnjivanja i opsade palestinskih civila na TV-u i društvenim mrežama, što ima utjecaj koji nadilazi njegove PR mogućnosti. Čak i njegove najvatrenije pristalice, poput Sjedinjenih Država, sada pozivaju na “humanitarnu pauzu” kako bi se opustošenim palestinskim civilima omogućilo pristup osnovnim potrepštinama za održavanje života poput hrane, vode i lijekova.
Dok Izrael nastavlja da napada bolnice, škole u kojima se nalaze žene i djecu, te nekoliko preostalih rezervoara za vodu i pekare, njegova propaganda uključuje „ upozorenje “ civila u sjevernoj Gazi da napuste svoje domove i susjedstva prije nego što ih bombarduje. Vojska je 13. oktobra bacila letke i poslala telefonske poruke 1,1 milion stanovnika u i oko grada Gaze, dajući im 24 sata da odu na jug. Inače, navodi se u letcima, mogli bi se smatrati “saučesnicima u terorističkoj organizaciji”. Od tada je nekoliko puta ponovljeno upozorenje, ali mnogi Palestinci se nisu evakuisali.
Izrael kaže da njegovo upozorenje ima za cilj da smanji rizik za civile. Takve tvrdnje uvelike odbacuju svi koji prate ove sukobe, ali izgleda da su dobro za zapadnu publiku (zbog čega su neki leci na engleskom i arapskom). Ipak, ovaj amaterski trik u odnosima s javnošću opovrgnut je činjenicom da većini izraelskih raketnih napada ne prethode upozorenja. To bi mogao biti jedan od razloga zašto je u prosjeku gotovo 1.000 Palestinaca ubijeno ili ranjeno svakog dana, od kojih su skoro polovina djeca – a polovina od 2,2 miliona stanovnika Gaze je interno raseljena.
Izraelsko prisiljavanje civila da napuste svoje domove moglo bi biti ratni zločin , prema predstavniku Amnesty International-a Salehu Higaziju, koji je primijetio nakon što su letci počeli da se bacaju na Gazu u oktobru: “Namjerni napadi na civile i civilnu imovinu i infrastrukturu su ratni zločini, kao i nesrazmjerni napadi. Međunarodni krivični sud vodi aktivnu istragu o situaciji u Palestini i trebao bi hitno istražiti ove napade kao ratne zločine.”
„Genocidna namjera Izraela je jasna“, rekla mi je profesorica prava na Univerzitetu Rutgers Noura Erekat u intervjuu ove sedmice. “Svaka ‘upozorenja’ su besmislena i neadekvatna, jer je jasno da je cilj otjerati Palestince iz Gaze, ili ih natjerati u njen najjužniji region.”
Ova „upozorenja“ nisu kredibilna nastojanja da se smanji broj smrtnih slučajeva civila, iz više razloga:
- Izrael ostaje “okupaciona sila” u Gazi, uprkos svom povlačenju 2005. godine, jer i dalje ima ključne elemente vlasti nad Pojasom jer održava potpunu kontrolu nad svojim granicama. Upotreba sile od strane države dozvoljena je samo međunarodnim pravom i konvencijama srazmjerno sili koja je upotrijebljena protiv nje, a međunarodno pravo također zabranjuje bombardiranje okupiranih zemalja.
- Četvrta Ženevska konvencija zahtijeva od okupacione vlasti da osigura prehrambene i medicinske potrebe civilnog stanovništva koje je pod okupacijom. Izrael radi upravo suprotno.
- Ako je Izrael zaista želio da ubije ili zarobi pojedine vođe Hamasa, ima mnogo drugih opcija osim da sruši čitava naselja na njihove stanovnike.
- Da je Izrael zaista želio zaštititi civile, usmjerio bi ih na sigurne puteve koji vode u sigurna područja, umjesto da ih ubija dok pokušavaju pobjeći na jug.
- U cijeloj Gazi nema sigurnih mjesta, tako da je traženje od ljudi da pobjegnu zbog sigurnosti okrutna prevara.
- Hiljade civila zbog fizičkog stanja ili statusa u bolnicama ili školama pretvorenim u skloništa ne mogu da odu na jug čak i da to žele.
- Smatrati saučesnicima terorizma one koji odbijaju da napuste svoje domove, bolnice ili skloništa je oblik kolektivnog kažnjavanja koji je zabranjen međunarodnim pravom.
- Čak i ako Izrael upozori civile da se kreću, on nema pravo da ih napadne. Omar Shakir, izraelski i palestinski direktor Human Rights Watcha, nedavno je rekao za New York Times: “Mnogi koji su otišli otkrili su da su još uvijek na liniji vatre… Upozorenje ne oslobađa stranke od zahtjeva da zaštite civile.”
Amnesty International je 2014. godine, nakon što je ispitao izraelske napade na navodne vojne ciljeve unutar civilnih područja Gaze, primijetio: „U onim slučajevima u kojima je Amnesty International bio u mogućnosti da utvrdi moguću namjeravanu metu, ustanovio je ili da to zapravo nije bio vojni cilj , da je razorni danak civilima i civilnoj imovini bio nesrazmjeran bilo kakvoj vojnoj prednosti od napada i/ili da Izrael nije poduzeo potrebne mjere predostrožnosti da svede štetu civilima i štetu na civilnim objektima.”
Izraelska šarada da savjetuje stanovnike Gaze da napuste svoje domove radi svoje sigurnosti izgleda informiranim analitičarima kao znak namjere Izraela da isprazni cijelu ili veći dio Gaze tako što će njene stanovnike otjerati na Sinaj ili drugdje – inače poznato kao etničko čišćenje, čak i genocid. Palestinci u tome vide jezivu reprizu svoje Nakbe iz 1948. godine u kojoj je polovina palestinskog stanovništva postala trajne izbjeglice.
Lex Takkenberg, koji je decenijama bio generalni savjetnik UNRWA-e i šef etike, a sada je viši savjetnik nevladine organizacije Arapska renesansa za razvoj i demokratiju, rekao je u intervjuu: “Izvan osvete i pokušaja da uništi Hamas, izraelska vlada vidi zlatnu priliku da se jednom zauvijek riješi Gaze.
“Izrael ne može lako slijediti takvo etničko čišćenje i genocidne ciljeve dok svijet gleda ogromnu patnju palestinskih civila. Možda će im trebati, uz podršku SAD-a, humanitarni izgovor da gurnu mnoge ili sve građane Gaze na Sinaj. Ili nastavljaju stvarati paniku, kao što su činili 1948. godine, ovaj put prekidajući sve komunikacije i uskraćujući Gazancima hranu, vodu ili lijekove, dok se bombardovanja nastavljaju. To prisiljava očajne i uplašene ljude da se presele negdje drugdje kako bi preživjeli.”