Nablus –
Od početka primjene sporazuma o prekidu vatre prema Trumpovom planu 10. oktobra tekuće godine, izraelska kršenja su se nastavila kroz krvave napade na Pojas Gaze, što je bacilo sumnju na mogućnost prelaska u naredne faze sporazuma i na njegovu dugoročnu održivost.
Stručnjaci i politički analitičari smatraju da „Izrael“ pokušava ograničiti efekte sporazuma kroz odugovlačenje i manipulaciju tumačenjem, dok ponavljana kršenja izazivaju strah od ponovnog izbijanja rata.
Tokom posljednjih manje od 12 sati, izraelska okupaciona vojska počinila je strašne masakre nad civilima u Pojasu Gaze, što je dovelo do ubistva više od 100 građana, među kojima je bilo oko 35 djece, prema podacima palestinske Civilne odbrane.
Vladin medijski ured u Pojasu Gaze saopštio je u utorak navečer da je okupacija počinjela 127 kršenja sporazuma o prekidu vatre od njegovog stupanja na snagu 10. oktobra, što je rezultiralo ubistvom 94 civila i ranjavanjem 344 osobe, u grubom kršenju svih međunarodnih normi i konvencija.
U sljedećem izvještaju predstavljamo mišljenja stručnjaka i analitičara o razlozima izraelskih kršenja, ciljevima „Izraela“ iza eskalacije, palestinskim opcijama za suočavanje s mogućim prijetnjama, te ulozi posrednika u smirivanju situacije.
„Izrael“ nezadovoljan sporazumom
Stručnjak za izraelska pitanja Nihad Abu Gosh ističe da u pozadini izraelskih kršenja stoji potpuno nezadovoljstvo „Izraela“ Trumpovim planom, iako je na njega pristao pod pritiskom SAD-a, koje su Izraelu poručile: „Ne možete se boriti protiv cijelog svijeta.“
Abu Gosh kaže:
„Ako se osvrnemo na događaje od stupanja sporazuma na snagu, vidjet ćemo da Izrael nije propustio nijednu priliku niti izgovor da ga prekrši, što je rezultiralo stotinama mrtvih i ranjenih.“
On opisuje izraelske izgovore kao raspon optužbi: od tvrdnji da otpor nije ispunio uslove sporazuma, poput kašnjenja u predaji tijela, preko pripisivanja kršenja slučajnim incidentima ili eksplozijama, do tvrdnji o operativnim nesrećama okupacionih vozila ili navodnom sprječavanju otpora da obnovi svoje snage ili pređe „žutu liniju“.
Dodaje:
„Sporazum je u velikoj mjeri odgovorio na zahtjeve Izraela, dajući prioritet njegovoj implementaciji u pitanjima poput razmjene zarobljenika i tijela, ali je uključivao i ključne palestinske zahtjeve: prekid rata, odustajanje od plana raseljavanja i otvaranje prijelaza za humanitarnu pomoć.“
Teški uslovi i nejasnoće
Abu Gosh naglašava da su izraelski tragovi u sporazumu očiti kroz odlaganje ispunjenja palestinskih zahtjeva, njihovo vezivanje za gotovo nemoguće uvjete, te kroz nejasnoću mnogih odredbi, što omogućava Izraelu da tvrdi da ima ekskluzivno pravo tumačenja, uz potpunu američku podršku.
On smatra da Netanyahu računa na to da će se zadovoljiti samo prvom fazom, te da će odgađanjem i sabotiranjem spriječiti prelazak na drugu fazu. To, dodaje, predstavlja ozbiljan test za američku administraciju i ulogu posrednika i svjedoka u Šarm el-Šeiku.
Abu Gosh zaključuje da bi izraelska vlada željela zadržati samo prvu fazu sporazuma, ali „zna da svijet to neće prihvatiti“, posebno SAD, koje razumiju da je prekid rata u Gazi ključan za očuvanje njihovog utjecaja u regiji.
Stoga Netanyahuve alternative uključuju odugovlačenje, odlaganje i nametanje izraelskog tumačenja, posebno u pitanjima poput:
„denacifikacija Gaze“ i uklanjanje prijetnji terorizma, razoružanje otpora, reforme koje Palestinska uprava treba provesti kako bi bila spremna preuzeti odgovornost u Gazi.
Palestinci na više frontova
Abu Gosh ističe:
„Palestinci se bore na više frontova. Rat je završio, ali mir još nije počeo.“
Jedan od glavnih izazova, kaže, jeste izraelski pokušaj odvajanja Zapadne obale od Gaze, te pokušaj korištenja mirovnog vijeća i snaga za očuvanje stabilnosti kao sredstava za nametanje kontrole nad Gazom, uz nastavak planova raseljavanja i eliminacije.
On naglašava da je osnovni uslov za palestinsku sposobnost odgovora na ove prijetnje minimum nacionalnog jedinstva, te predlaže:
provedbu odluka dijaloga u Pekingu, sastanke generalnih sekretara palestinskih frakcija, formiranje ujedinjene nacionalne komande i vlade nacionalnog jedinstva.
Abu Gosh podsjeća da su dvije godine rata pokazale katastrofalne posljedice unutrašnje podjele, dodajući:
„Bez jedinstva, ni otpor sam ne može postići stvarne rezultate, niti same pregovore mogu vratiti prava.“
On upozorava da bi međunarodna solidarnost i priznavanje palestinske države moglo ostati samo pusta slova ukoliko ne bude praćeno aktivnim palestinskim djelovanjem, zasnovanim na nacionalnom jedinstvu i podršci arapskog i islamskog svijeta.
Ciljevi izraelske eskalacije
Politički analitičar i direktor Centra Yabous za strateške studije u Nablusu, Suleiman Basharat, ističe nekoliko ciljeva Izraela u ovoj fazi eskalacije:
Reinterpretacija faza sporazuma, kako bi se osigurala što duža vojna kontrola nad Gazom, što mu daje veću pregovaračku moć u narednim fazama, posebno u vezi s naoružanjem otpora i upravom sektora. Unutrašnji politički motivi: Izborni pritisci u Izraelu utiču na odluke. Netanyahu želi izbjeći poteze koji bi smanjili njegovu podršku među desnicom. Ograničavanje međunarodne i regionalne uloge: sprječavanje stranih posmatrača da prisustvuju misijama nadzora primirja, čime se zadržava izraelska kontrola nad sigurnosnim i vojnim operacijama.
Basharat napominje da ideja raseljavanja Palestinaca i dalje postoji u izraelskoj strategiji, te da održavanje nestabilnosti u Gazi podržava te ciljeve.
On zaključuje da su palestinske opcije ograničene zbog unutrašnjih nesuglasica o upravljanju Gazom, te da je nada u otpor da izgradi povjerenje kod SAD-a i posrednika kako bi vršili pritisak na Izrael za implementaciju sporazuma.
Primjena libanskog modela
Profesor političkih nauka na Arapskom američkom univerzitetu u Dženinu, Ayman Yusuf, smatra da su kršenja očekivana, objašnjavajući da Izrael nastoji primijeniti „libanski model“ u Gazi: kombinacija vojnog pritiska i metoda pritiska radi zarobljenika.
On dodaje da Izrael stalno govori o „žutoj liniji“ kao stalnoj borbenoj granici i da je 50% Gaze pod direktnom izraelskom kontrolom u sjevernim, centralnim i južnim područjima.
Procjenjuje se da je 40–50% tunela otpora u tim područjima, što ih čini stalnim žarištem sukoba, izaziva raseljavanje stanovništva i komplikacije u obnovi i povratku izbjeglica.
Uloga posrednika
Yusuf naglašava da Egipat, Katar i Turska trebaju vršiti pritisak na SAD, dodajući:
„Ne postoji potpuna direktna komunikacija s izraelskom vladom, pa su regionalni i međunarodni posrednici ključni. Poruka mora biti jasna: svako dodatno izraelsko kršenje može uništiti sporazum i vratiti rat.“
Što se tiče američke uloge, Yusuf ističe da SAD žele da sporazum opstane, a Trump se hvali da je zaustavio dug rat. Ipak, Izraelu se dopušta određeni vojni prostor, uključujući zračne napade i operacije izvan „žute linije“, te ograničenja kretanja humanitarne pomoći.
Zaključuje da glavni ključ za implementaciju sporazuma leži u SAD-u i Trumpu lično.