Mustafa Cerić
Dvije godine nakon 7. oktobra, ne suočavamo se samo s ruševinama Gaze, nego i s ruševinama vlastite moralne jasnoće. Užas koji je počeo masakrom nevinih Izraelaca prerastao je u dugu i razornu tragediju koja sada guta nevine stanovnike Gaze. Između tih polova patnje, ljudska savjest posrće — a šutnja je postala navika koju previšelahko nosimo.
Ono što se danas dešava u Gazi ne može se opravdati samo kao „samoodbrana“. Kada čitavi kvartovi nestaju, kada djeca gladuju, kada živi sahranjuju svoje mrtve u ruševinama škola i domova — granice između rata i zločina nestaju. Moramo imati hrabrosti imenovati istinu: svjedočimo činu kolektivnog kažnjavanja koji nosi obilježja genocida. Ostati nijem — iz lojalnosti, straha ili umora — znači raniti same vrijednosti na kojima počiva jevrejska etika.
Ali moralna jasnoća ne traži samo osudu zločina; ona traži i odbacivanje svakog oblika mržnje. Antisemitizam, drevan i neuništiv, ostaje prijetnja ne samo Jevrejima nego i savjesti cijelog čovječanstva. On se ponovo rađa svaki put kada bijes traži žrtveno janje, kada se tragedija Gaze koristi kao izgovor za napade na Jevreje samo zato što su Jevreji. Tonije solidarnost s Palestinom — to je izdaja ljudskosti. Šoa nas je naučila da nijedan cilj, ma koliko pravedan bio, ne može preživjeti ako se iskvari mržnjom.
Ali ogledalo se mora okrenuti i prema drugoj strani. Dehumanizirati Palestince, nazivati ih „ljudskim štitovima“, „životinjama“ ili narodom nedostojnim slobode — znači oskvrnuti isti moralni zakon na koji se pozivamo kada kažemo „Nikad više“. Ako je jevrejska historija išta naučila svijet, to je da nijedan narod ne može osigurati svoju sigurnost kroz uništenje dostojanstva drugog.
Danas unutar jevrejskog naroda postoje mnogi hrabri glasovi — rabini, pisci, preživjeli — koji to govore naglas. Oni to ne čine iz mržnje prema Izraelu, već iz ljubavi prema pravdi. Oni razumiju da sjećanje na Šou nije dozvola za dominaciju, već sveto upozorenje da ne postanemo ono čega smo se nekada bojali. Njihovi glasovi odjekuju starozavjetnim prorocima koji su podsjećali Izrael da je vjera bez saosjećanja prazni ritual, a moć bez milosti — idolopoklonstvo.
Moramo se sjetiti da zločini vlade nisu zločini naroda. Izjednačavati kritiku politike s mržnjom prema Jevrejima znači zatvoriti vrata istini. Ignorisati palestinsku patnju u ime jevrejske sigurnosti znači izdati vlastito moralno nasljeđe.
Zadatak pred nama nije samo politički. On je duhovni — borba za moralnu dušu našeg vremena. U svijetu u kojem su laži glasnije od empatije, sposobnost razlikovanja postaje čin otpora. Vidjeti oba naroda kao potpuno ljudska bića, držati njihovu tugu, strah i nadu — to nije slabost. To je jedini put koji vodi dalje od očaja.
Neka ova druga godišnjica 7. oktobra ne bude dan okamenjenih srca, nego trenutak tešuve — povratka, suočavanja i obnove. Moramo ponovo izabrati, kao Jevreji i kao ljudi, stranu savjesti — stranu koja ne zaboravlja da je svaki život, izraelski i palestinski, stvoren b’tzelem Elohim — na oblik Božje volje.