Nova knjiga odaje počast Refaatu Alareeru, književnoj ikoni koja je nastojala da podigne moć pripovijedanja kao sredstva za stvaranje vizije palestinskog oslobođenja. Refaat Alareer je bio palestinski pisac i pjesnik kojeg je Izrael ubio 6. decembra 2023. Bila je zima 2008. godine kada je Izrael pokrenuo novu kaznenu ofanzivu na Gazzu. Dok su bombe pljuštale, a zvučne bombe izazivale potrese po cijelom pojasu Gazze, mladi pisac Refaat Alareer, predavač na Islamskom univerzitetu u Gazzi, optimistično se pripremao za nastavu u sljedećem semestru. Između zvukova vriska, zapaljenog mesa i sirena hitne pomoći – koncentrisao se na pokušaj ponovnog čitanja engleskog romana iz 17. stoljeća Robinsona Crusoa.
Ali ovaj put ga je u romanu pogodilo nešto novo. Alareer je zapazio kako ključni protagonista romana Cruso ima kontrolu nad pričom o Petku, svom crnom i autohtonom “saputniku” na ostrvu.
Brisanje iskustva Petka od strane kolonijalnog i suprematskog Crusoea je uznemirilo Alareera i on se se osvrnuo oko sebe ljut zbog mogućnosti da Izrael na sličan način posreduje oko palestinskog pamćenja ili tumači palestinsko iskustvo ostatku svijeta.
Kada se 23-dnevna ofanziva završila vraćajući opkoljenu Gazzu u još jednu fazu “obnove” i “smirenja”, Alareer je krenuo u projekat dokumentovanja priča oko sebe kao sredstva prekida izraelskog gušenje nad onim što se dogodilo u Gazzi.
“Mislio sam da mora postojati drugačija priča koju bi Petko pričao da nije bio ućutkan, i da mi Palestinci nikada ne bismo smjeli biti poput Petka”, napisao je Alareer u eseju koji opisuje nastanak poznate antologije Gazze iz 2014. pod nazivom Writes Back (Just World Books) sastavljene od 23 priče kako bi se suprotstavio 23 dana terora, kako je rekao.
Anegdote su dio ogromne zbirke eseja koju je Refaat sakupio u antologiji pod nazivom “Ako moram umrijeti” proslavljenog profesora književnosti i pjesnika Alareera, koji je poginuo u izraelskom napadu u gradu Gazi 6. decembra 2023.
Naziv knjige je izvučen iz naslova istoimene pjesme koja je u proteklih 14 mjeseci Refaata od lokalnog heroja Gazze pretvorila u svjetski simbol otpora izraelskoj ubilačkoj kampanji Palestinaca. Ona nije samo srceparajuća počast jednom izvanrednom Palestincu koji je književna ličnost, to je knjiga koja sadrži fragmente vizionarskog plana za oslobođenje.
Alareer je rođen 23. septembra 1979. u okrugu Shuja’iyya u gradu Gazza, kao jedno od 14 djece roditelja koji su bili bili izbjeglice “nakbe.” Kao dijete vojnici su ga mnogo puta tukli i šamarali, kasnije je u njega pucano tri puta sa metalnim metcima presvučenim gumom.
“Rano u životu naučio sam jednu glavnu stvar o izraelskoj okupaciji: najbolji način akcije, bez obzira da li bacate kamenje ili ne, je da trčite kada vidite vojnike, jer je ono na koga ciljaju uglavnom proizvoljno”, zapisao je u svojoj knjizi iz 2022. u eseju pod nazivom “Gazza pita: Kada će ovo proći?”
Alareer je diplomirao 2001. godine na Islamskom univerzitetu u Gazzi. Godine 2007. magistrirao je na University College London , a doktorirao je na Universiti Putra u Maleziji 2017. gdje je izučavao poeziju Johna Donnea.
Drugi palestinski pjesnik Mosab Abu Toha, koji je bio prijatelj i bivši učenik Alareera, opisao je Donnea kao omiljenog pjesnika svog mentora, i nije samo Donne fascinirao Alareera, on je bio strastveni uživalac od Shakespearea do Malcolma X, a osim toga bio je i zagovornik predstavljanja kontra-narativa na engleskom jeziku. Bio je i izvanredan učitelj, organizirao je radionice i predavanja o kreativnom pisanju.
If I Must Die, se sastoji od 41 djela – koji su nastajali u periodu od 2010. do 2023. godine. To je kolekcija vrhunskog naučnika i aktiviste koji je volio pisanu riječ, ali iznad svega, svoje ljude.
U svom eseju, “Narating Palestine”, Alareer objašnjava svoje putovanje kao pionirskog pripovjedača; u svojoj pjesmi “Ja sam ti”, on povezuje iskustva Jevreja ubijenih tokom holokausta sa izraelskim tretmanom Palestinaca, dok u svojoj dokumentaciji protesta Velikog marša povratka 2018., on s teškim detaljima opisuje brutalnost izraelske reakcije prema Palestincima koji žele da se vrate svojim kućama preko zatvorske ograde koja okružuje Gazzu.
Alareerov glas je autoritativan bez pretenzija. Piše jednostavno, a riječi koristi štedljivo. On je perceptivni posmatrač, kao da razumije da iako je životni vijek za razmjenu ideja ograničen, ali da pristupačna, smislena i inspirativna priča traje zauvjek. Alareer je i pronicljiv promatrač svijeta oko sebe, ilustrujući jedinstvenu spretnost u pisanju i stvaranju visokokvalitetnih djela, bilo da se radi o poeziji, književnoj kritici ili pravom novinarstvu.
S jednakom važnošću pristupa seciranju izraelske politike prema Palestincima kroz opis suptilne promjene u govoru tijela njegove nećakinje koja počinje da mrmlja sebi u bradu nakon što je izgubila oca – njegovog voljenog brata. U ovome, Alareer aludira na šire implikacije opsade, bilo da se radi o fokusu na mentalno zdravlje djece ili utjecaju izraelske birokratije koja Palestincima uskraćuje liječenje raka, svih onih detalja koje ignorišu autsajderi, a koji traumu kvantificiraju samo prebrojavanjem mrtvih.
U članku iz 2011. piše o ubistvu Mustafe Tamimija – ubijenog kada ga je suzavac koji su ga izraelski vojnici ispalili iz neposredne blizine udario u glavu dok su trajali protesti u selu Nabi Saleh na okupiranoj Zapadnoj obali. Sa podsmijehom je komentarisao na čisiti apsurd Tamiminog ubistva:
“On je kriv što svoje tijelo nije oklopio čeličnim štitovima. Kriv je što se borio za svoja prava”, satirično piše.”
On napominje da bez obzira na opresivnu politiku Izraela, nije naišao na Palestinca koji bi bio spreman prekinuti svoju “borbu za nezavisnost i ljudska prava” zbog izraelske brutalnosti.
Koliko god da su njegove priče srceparajuće, on piše sa šarmom bez napora i crnim humorom, čak i u najneizvjesnijim naracijama.
U svom kratkom eseju, “Skromni prijedlog”, koji je napisao u martu 2010. on je ukazao na broj civilnih žrtava tokom izraelske invazije na Gazzu 2008 i 2009. a koja je ubila 1.400 Palestinaca i koja osporava periodične izraelske tvrdnje da cilja samo Hamasove borce. Alareer sugerira da bi, s obzirom na to koliko je Gazza postala neodrživa za sve strane, isplativiji pristup rješavanju problema stanovnika Gazze bio da ih Izraelci “pojedu”. Na ovaj način “Izrael zadovoljava svoje kanibalističke želje, gasi žeđ za krvlju, oslobađa se Gazanaca… leševi se mogu koristiti da pomognu Izraelcima da izgrade zid oko Gaze.”
U drugom eseju “Gazza pita: Kada će ovo proći?”, napisanom 2022. godine, on priznaje da su se njegovi studenti ismijavali njegovim intelektualnim potragama nakon bombardiranja Gaze 2014., za koje su UN-je izvjestile da su ubile 2.251 Palestinca, uključujući 551 dijete i 299 žena, a što dovelo do široko rasprostranjene infrastrukturne štete na univerzitetu.
Izraelci su zračne napade na univerzitet opravdali tvrdnjom da je on bio dom “centra za razvoj oružja”. Kao odgovor na ovu komičnu tvrdnju, njegovi studenti su rekli da je Alareer sigurno razvijao PMD, “Poeziju masovne destrukcijr”, ili TMD, “Teorije masovne destrukcije”.
„Učenici su se šalili da žele da im se uz alegorijsku i narativnu poeziju podučava i hemijska poezija“, dodao je.
Alareer je objasnio da je Izrael ciljao na univerzitete jer razumije moć obrazovane palestinske države.
S obzirom na rasprostranjen i namjeran pokušaj u protekloj godini da se sravni obrazovni sistem u Gazzi, bilo da se radi o dizanju škola i univerziteta u zrak, ili ubijanju nastavnika i učenjaka – Alareerove aluzije sada govore kao upozorenje. To što će ga ubiti Izraelci u onome što se naziva “skolasticidom” nije samo zastrašujuće, to je nagovještaj nivoa dehumanizacije palestinskog života.
“Znanje je najgori neprijatelj Izraela. Svijest je Izraelov najomraženiji neprijatelj”, napisao je Alareer.
Kada se Alareer otkriva kao pisac par excellence, nailazi i na nepokolebljiv duh. Kao što bi potvrdili oni koji su ga poznavali, njegovo zajedljivo pljeskanje po leđima nije štedjelo nikoga, od izraelskih zvaničnika do žute štampe, osim toga provodio je puno vremena pomažući mladim piscima u Gazzi. Posebno je nastojao da uzdigne moć pripovijedanja kao sredstva za stvaranje vizije palestinskog oslobođenja. U svom uvodu u antologiju, Yousef Aljamal, student i prijatelj Alareera, opisuje ga kao “organskog intelektualca, prizemljenog i duboko voljenog od strane svojih učenika”.
Aljamal napominje da je njegov mentor davao podršku svojim studentima, kroz tajnu kupovinu udžbenika ili svakodnevna pisanja pisama preporuka.
“Refaat je vjerovao da prije nego što Palestinci mogu živjeti u slobodnoj Palestini, moraju stvoriti slobodnu Palestinu u svojoj mašti kroz priče, filmove, romane i umjetnost”, piše Aljamal.
Isto tako, u svom predgovoru, književnica Susan Abulhawa napisala je da je: “bio je beskompromisan u svojim uvjerenjima, i nikada se nije suzdržavao da usmjeri svoj jezike protiv nepravde”.
“Njegov integritet i dostojanstvo, te dostojanstvo i djelovanje Palestinaca u cjelini, bili su iznad svega”, dodala je Abulhawa.
Posljednjih dana Alareer je provodio vrijeme seleći se se od skloništa do skloništa, nakon što su njegovu kuću bombardirali Izraelci u prvom mjesecu genocida. Dana 6. decembra je otišao da obiđe sestru i ostao je kod njih preko noći. Te večeri Alareer je ubijen zajedno sa svojim bratom, bratovim sinom, njegovom sestrom i njeno troje djece dok su izraelski ratni avioni spalili stan njegove sestre. Njegov briljantan život je momentalno prekinut prorečenom brutalnošću. Ali to nije njegova konačna priča. Njegova pjesma “Ako moram umrijeti, neka to bude priča” počela je da leti širom svijeta poput zefira, dok je i on rastao, kako bi to rekao John Donne, u “bolju biblioteku”, (eng. “to a better library”).
Antologiju “If I Must Die” izdao je OR Books i do za kupovinu u više formata.
Photo:https://justworldbooks.com/books-by-title/gaza-writes-back/
Preuzeto od: MEE, autor: A. Essa