Nedjelja, 21. decembar 2025. u 9:40 sati – po jerusalimskom vremenu
Dr. Sabri Saidam
Između „Rivijere“ i grada podržanog vještačkom inteligencijom, američke ideje o kolonijalnim rješenjima za Gazu ponovo izbijaju na površinu, ovoga puta kroz novi prijedlog koji je predstavio zet američkog predsjednika, Jared Kushner, kako je prije dva dana objavio Wall Street Journal.
Ova vizija se zasniva na uspostavljanju industrijske zone pod modernim tehnološkim plaštom, koja se prema Gazi odnosi kao prema praznom prostoru spremnom za redizajn, a ne kao prema živom geografskom području naroda sa svojom historijom, kolektivnim pamćenjem i neotuđivim suverenim pravom. Riječ je o koracima koji prizivaju u sjećanje supstitucijsku kolonijalnu logiku zasnovanu na principu „zemlja bez naroda“.
Projekat „genijalnog zeta“ promovira se kao skok u budućnost, uključujući pametni grad, naprednu infrastrukturu, vještačku inteligenciju i investicije vrijedne milijarde dolara. Međutim, s ovom novom „modom“ nameće se ključno pitanje: da li je projekat osmišljen radi ubrzanja razvoja ili radi ubrzanja raseljavanja? Tehnologija, kada se isključivo veže za politiku, prestaje biti konstruktivno sredstvo i postaje usmjereni alat koji jača kontrolu modernijim i suptilnijim jezikom, ali se na kraju ipak prilagođava volji onih koji njome upravljaju i koji je provode.
Paradoksalno je insistiranje Washingtona na ponovnoj proizvodnji projekta „Rivijera“ kroz ovaj novi prijedlog, kako bi ga učinio prihvatljivim i probavljivim, uz istovremeno davanje sebi prava da konfiskuje zemlju koja mu ne pripada i da odlučuje u ime Palestinaca. Od kada su istraživački centri ili ekonomske novine ovlašteni da s tolikom drskošću i neodgovornošću odlučuju o sudbini naroda pod okupacijom? I da li bi Palestincima bilo dozvoljeno da, na primjer, proglase Teksas ili Floridu industrijskim gradovima? Ili je Amerika iznad međunarodnog prava, pa čak i iznad zakona prirode?
Istinski tehnološki grad, koji bi iskoristio duboku privrženost Palestinaca znanju i tehnologiji, može se izgraditi jedino uz prisustvo vlasnika zemlje, uz njihovu saglasnost, blagoslov i odlučnost da sami obnove svoj razoreni pojas i vrate se životu vlastitom odlukom, a ne kroz njihovo protjerivanje, uklanjanje ili tretiranje kao „prepreke“ investicijama. Razvoj se ne gradi prisilom, otmicom, prijetnjom ili direktnom okupacijom, jer se u tom slučaju pretvara u kolonijalizam u digitalnom ruhu, gdje se zemlja tretira kao finansijska imovina, a ne kao uzurpirano pravo.
Pozivanje na model Hong Konga danas pruža izuzetno važnu pouku. To ostrvo je postalo globalni finansijski centar nakon što je otrgnuto od svoje matične domovine i pretvoreno u britanski protektorat tokom Opijumskih ratova u 19. stoljeću, te decenijama upravljano silom prema strogoj investicijskoj logici otvorenoj za globalni kapital. Međutim, sav taj sjaj i prosperitet nisu izbrisali jednu istinu: suverenitet Hong Konga nije uništen, već samo odgođen, da bi se 1997. godine, po isteku prisilnog historijskog ugovora o zakupu, vratio svojim vlasnicima. Jer prava ne zastarijevaju, bez obzira koliko dugo trajalo vrijeme i koliko se interesa nagomilalo. Primjer Hong Konga razotkriva iluziju blještavih projekata koji se oslanjaju na mamce novca i tehnologije kako bi potisnuli pravo, te potvrđuje da razvoj nametnut izvana može privremeno procvjetati, ali ostaje vezan za pitanje suvereniteta i neraskidivo povezan sa svojim vlasnicima, prije ili kasnije.
Najčudnije u ovom prijedlogu jeste pokušaj obmane napaćenih naroda poput palestinskog, koji nikada nisu vidjeli ovakve projekte prije ratova, prije razaranja i prije nego što je Gaza pretvorena u ruševine. Zašto se, zapravo, „obilni“ projekti pojavljuju tek nakon iscrpljivanja ljudi, njihovog ubijanja, raseljavanja i brisanja njihove geografije? Odgovor ne zahtijeva veliki napor: globalni kolonijalizam nije nestao, već se obnavlja pod Trumpovom zastavom; pohlepa nikada nije iščezla, već se uvećala; a dominacija i nasilje i dalje su živi, dok se novac nudi kao spas bez ikakvog obzira prema njegovoj političkoj cijeni.
Projekt „Trumpovog“ digitalnog grada ne samo da krši granice suvereniteta, već kroz ogromna predložena sredstva od 112 milijardi dolara jasno poručuje da će okupacija Gaze potrajati bez naznaka kraja. Tehnološka infrastruktura je skupa, a veliki tokovi kapitala obično su povezani s prisvajanjem i garancijama. Stoga se ne radi o pametnom gradu, već o ambiciji opterećenoj agresijom, dominacijom i dugoročnim prisvajanjem bogatstava, u okviru uskraćivanja suvereniteta, otimanja zemlje i njenog prisilnog preuzimanja – kao da kolonijalizam nikada ne završava. Upravo kako Alžirci kažu za svoju prijestolnicu: Francuska je izgradila Alžir kao da ga nikada neće napustiti.
Gazi nije potrebna „Rivijera“, niti Kushnerov projekt nazvan „Izlazak sunca“ u kolonijalnom, okupacijskom i isključujućem okviru. Potrebni su joj sloboda, oslobođenje od okupacije i nezavisna Palestina. Tek tada će sunce i njegov izlazak, tehnologija i njeni gradovi, rivijera i njene ljepote imati smisla – na zemlji koja pripada njenim vlasnicima, a ne njenim okupatorima.