Tanka knjiga, malog obima, sa manje od 100 stranica pod nazivom Palestinski jecaj od Jahje Lababidija je blistava zbirka poezije i eseja, koja nas vodi kroz zaleđe tuge i nudi tračak nade dok opisuje trenutke svakodnevnog života u Palestini – prizivajući sjećanja i kulturu, uz istovremeno pozivanje na saosećanje i otvoreno srce.
Arapsko-američki pjesnik s korijenima u Palestini, Lababidi tugovao je za Palestinom, a sada i Libanom. Njegov zadatak je monstruozan, iznositi glasove i viziju onih koji su brutalno opustošeni i ućutkani, nama na razmatranje.
Lababidi je plodan pjesnik – mnoge pjesme u ovoj zbirci su debitovale na drugim mjestima – u Scholar-u, u Electronic Intifada, Tell Me More i NPR, između ostalih mjesta.
Lababidi je tražio utjehu u umjetnosti i pisanju. Tu utjehu on, pak, nudi čitaocu kroz jasno nacrtane slike i spretno odabrane riječi.
Knjiga je podjeljena u odjeljke s naslovima kao što su “Nepodnošljive žrtve” i “Na dalekoj obali”. Poezija Palestinskog jecaja sadrži i dva eseja sa velikim brojem referenci koje povezuju trenutnu situaciju u Gazzi s drugim mjestima i ljudima.
Lababidijevi eseji izašli su na vidjelo s neočekivanom snagom i jasnoćom, postavljajući i ponavljajući ton između njih. Knjiga je ukrašena prekrasnom slikom poznatog palestinskog umjetnika, Slimana Mansoura, na kojoj se može vidjeti kako palestinska majka skriva svoju djecu u naručju dok gleda u blistavu golubicu mira.
U prvom eseju, “Rane kao špijunke”, on ono što se dešava u Gazzi naziva genocidom koji je počnjen od strane izraelske vlade. Uprkos riziku Lababidi netremice i dalje imenuje čin genocida, citirajući Konvenciju UN-a o genocidu (čije su i SAD i Izrael potpisnici) i dr. Gabora Matea.
Lababidi jasno povezuje Gazzu s drugim genocidima, prolazeći kroz sjećanja Elie Wiesela pa do memorija genocida koji je počinila američka vlada nad Lakota i Dakota Siouxima na teritoriji Standing Rocka. Upravo su ovi genocidi, uključujući i genocid nad Armencima s početka 20. stoljeća, činili okosnicu i konačnog rješenja, a svoj odjek nalaze i u događajima u Gazzi.
Lababidi priziva i druge pisce, glasove poput perzijskog pjesnika Rumija i libanskog pisca, Khalila Gibrana, da ublaži svoju tugu. On koristi i ovaj uvodni esej kako bi ohrabrio čitaoca da bude otvoren za razmišljanja da povređeni ljudi, često okreću nasilje na druge i to odražava i sliku našeg modernog društva koja su često ranjena i onim što je nama je učinjeno, ali i onim što smo uzvratili.
Lababidi ne napušta čitaoca usred bola i sukoba. U poeziji koja slijedi, on velikodušno pozajmljuje riječi kojima će biti posrednik dnevnih užasa. Na taj način nam pokazuje put da svjedočimo, ali ne da nas proždire nas ono što nismo mislili da je moguće.
Dok su njegovi stihovi često delikatni i deskriptivni, njegove pjesme nisu cvjeće koje se ne širi. One nasljeđuju sufije i njihove briljantne metafore koje se temelje na sofisticiranom stilu klasične arapske poezije. Ali emocije, zgražanje i vrućina – sve je njegovo.
Cveće, drveće, ptice, muzika i sunce probijaju se kroz maglu očaja koja se nadvija nad zbirkom. Nije slučajno što Lababidi priziva prirodu, kao glavnu komponentu nade i iscjeljenja. Bašta, saradnja sa prirodom, jača je od urbicida i ubijanja urbanih centara. Stabla maslina koja stoje stoljećima, cvijeće koje cvjeta svake sezone podsjeća na ljepotu i čaroliju islamskih vrtova koji i sami služe kao prizivanje Dženneta.
Čak i ptice koje lete kroz pjesme nose značenje na svojim krilima. One su glasnici nade i evociraju dirljivu pjesmu Marcela Khalifea, “Asfour”, o strahu i želji za slobodom male ptičice, koja je zamjenica za uplašenu djecu Palestine.
U isto vrijeme, Lababidi odražava ljubaznost, ne drži govore čitaocu, ali, kao i Rumi, poziva ga da svjedoči, kao što je čuveni palestinski pjesnik, pokojni Mahmoud Darwish, napisao:
“Svaka lijepa pjesma je čin otpora.”
U prvom dijelu poezije je jasno da se Lababidi odlučio oduprijeti – paralizirajućem očaju, brisanju, cenzuri i apatiji. Ono što se događa Gazzi za njega je duboko lično. Prizivajući voljenu baku, Rabihu Dajani, koja je bila prisiljena pobjeći iz svog rodnog grada u toku Nakbe, 1948., on se istovremeno suočava sa dubokim razočarenjem u svoju sadašnju zemlju, SAD-e, koja progoni palestinske demostrante dok prodaje užasno oružje masovnog ubojstva.
Lababidi se također ne ustručava dotaknuti “slonove u sobi”: ko ili šta zaslužuje našu brigu i saosjećanje? U tekstu „Zašto brinuti?“ sugeriše da je to zato što smo privilegovani time što ne dijelimo sličnu sudbinu, dok veći “slon” – zašto empatija prema Ukrajini, a ne prema Gazi? – dominira cijelim ovim dijelom.
Ali, on ne olakšava čitatelju. U pjesmi „Reci nešto“ moli za svjesno svjedočenje:
Say humanity under the rubble…
say Lord, forgive us
the enormity of our sins.”
(str. 36)
No, Lababidi posvećuje još dublju misao onima koji protestuju. Poziva nas da idemo na proteste i kaže:
„Blagoslovi mlade što nas podsjećaju da ne smijemo skretati pogled,
da nema strane zemlje,
niti drugih.“
Univerzitet Columbia (str. 9)
I, zapravo, to je Lababidijeva poenta – vidjeti beskonačne povezanosti među ljudima i narodima te shvatiti da povrijedivši i zloupotrijebivši jednog, povređujemo i zloupotrebljavamo sami sebe. U pogovoru: O poeziji i otporu, Lababidijev glas poprima ton prkosa i izazova. Nestao je očajni umjetnik iz ranijih pjesama. Energija koja prožima kasniji dio njegove poezije dolazi do izražaja upravo ovdje. Opscenost Zapadne suradnje u izraelskom genocidu nad muškarcima, ženama i djecom jasno je imenovana. I umjetnik koristi svoju umjetnost i stihove poput zaštitnog štita.
„Umjetnici su opasni,“ kaže Lababidi.
On priziva zaštitnike otpora među piscima, poput dr. Refaat Alareera, koji je bio meta izraelskog napada u decembru 2023. godine, i Ghassana Kanafanija, plodnog palestinskog pisca kojeg je Mossad ubio 1972. godine.
Kroz umjetnost, riječi i muziku, kako tvrdi Lababidi, moramo pronaći zajednički jezik, inače ćemo biti osuđeni da lutamo, razmišljajući o grijehu, osveti i gubitku naše kolektivne duše.
Pisati o takvoj ljudskoj katastrofi dok se događa izuzetno je teško, ali Lababidi je vrlo jasan – ne reći ništa, okrenuti se, znači negirati zajedničko čovječanstvo. No, čitanjem ovakvih djela, svjedočenjem kroz riječi i slike, nada pronalazi utočište, a čitatelje uči da ne postoje „Drugi,“ već samo „Mi.“
Autorica: Rebecca Romani
Izvor: https://www.palestinechronicle.com/to-mourn-is-to-be-human-a-review-of-palestinian-wail-by-yahia-lababidi/