Novinarka Bisan Owda na svom profilu na drušvenoj mreži ”Instagram” jučer se oglasila povodom trenutnog stanja u Gazi. Ona se trenutno nalazi na sjeveru Gaze, mjesto sa kog Izrael naređuje evakuaciju. U svom obraćanju istaknula je da na sjever Gaze ne stiže ništa od humanitarne pomoći, te da sada više ne jedu ni jednom dnevno. Izvještava da se bomardovanje nastavlja, te da Izrael na sve načine pokušava da natjera stanovništvo, kojih ima preko milion, na prisilnu evakuaciju na jug.
,,Zdravo svima, ovde Bisan iz Gaze, i dalje sam živa. Danas je 30. dan rata u Gazi i ovo bi mogalo biti moje zadnje javljanje koje mogu obaviti. Nisam sigurna da li ću pod ovakvim uslovima uspjeti preživjeti do sutra. Dat ću vam novosti od prethodna dva dana: prethodne noći je izraelska vojska počela da gađa sva sredstva pomoću kojih ljudi preživljavaju, sve stvari koje ljudi koriste da prave struju. Izraelska vojska je bombardovala sve solarne ćelije u gradu Gazi, one na zgradama, pekarama i svim drugim mjestima koje sadrže solarne panele.
Izraelska vojska bombardovala je glavne rezervoare sa naftom i vodom u gradu Gazi. Također je i bombardovala zalihe sa pšenicom. Pekare su dobile upozorenje da će biti bombardovane ako budu radile. Nestalo im je nafte i pšenice. Kada su uspjeli da dobave nešto od toga, njihove su zalihe večeras bombardovane. Več četiri dana se ne može naći komad hljeba u gradu Gazi. Već četiri dana nema čiste vode za piće. Treba nam struja da pronađemo vodu, a nje nema. Čak i voda koja se pronađe u Gazi nije čista i nije za piće.
Nakon bombardovanja infrastruktura i sredstava pomoću kojih se pronalaze voda i hljeb, i onih sredstava za dobavljanje struje za bolnice i druga mjesta; večeras je bačeno između 100 i 300 bombi bijelog fosfora na Shati izbjeglički kamp. Shati izbjeglički kamp je blizu, u zapadnom dijelu grada Gaze, blizu Shifa bolnice. Bombardovanje kampa znači da se gas rasprostrio preko cijelog grada Gaze. Večeras su moje oči, nos i usta počeli gorjeti, dobila sam glavobolje i ljudi su krenuli kašljati i počeli tražiti bilo šta da prekriju usta i nos.
Bacili su gas da nas evakuišu, da nas istjeraju iz Gaze. Ovo jutro, nakon što su ukinuli internet i sve veze, bacili su papire sa neba u kojima poručuju ljudima da se moraju evakulisati, te da im je ovo zadnja šansa da odu na jug. Hodajući, bez korištenja bilo kakvog vozila. Ovo je sve isplanirano, ovo je genocid, sve su ovo elementi genocida – izgladnjujući ljude, ostavljajući ih bez hrane i vode, bombardujući ih bijelim fosforom – ljudi će izaći.
A čak ako preživmo bijeli fosfor, čak iako preživimo bombardovanje škola, bolnica, naših kuća – nema hrane, nema vode, nema čiste hrane, nema čiste vode za piće. Sve što imamo je slana voda iz mora. Sada je more sve što imamo. Pokušavaju ubiti ljude tako što ih izgladnjuju, čineći ih žednim i bolesnim. Pokušavaju ubiti milion ljudi izgladnujući ih. Nemamo šta da jedemo. Od početka ovog rata, jeli smo jednom dnevno, sada ni to ne možemo da priuštimo. Nema namirnica, nema hrane, nema (humanitarne) pomoći. Umiremo od gladi. Ništa od (humanitarne) pomoći ne ulazi u sjever Gaze za milion ljudi koji se i dalje nalaze na sjeveru. Milion ljudi se nalazi na sjeveru. Nema hrane, nema vode.
Ovo je papir koji je bačen danas. Ranije, na 12. oktobar, govorili su ljudima da se evakuišu na jug doline. Južno se nalaze grad Gaza, srednji dio Gaze, Khan Yunis i Rafah. Južnije od doline Gaze znači da je sve sigurno. Srednji dio Gaze je siguran. Međutim, sada govore da se treba evakusati 60% pojasa Gaze i da oni idu na jug u Khan Yunis i Rafah. Evakuacija znači da se više od 1,200,000 ljudi moraju smjestiti u ovaj mali dio (Khan Yunis). To dalje znači da mjesta za koje tvrde da su sigurna, prave sve manjim i manjim. Žele da nas zguraju blizu pustinje. Žele nas zgurati do granice. Nas ima 2,300,000 i žele nas staviti u taj mali prostor.
Ljudi i dalje čekaju na stotinu kamiona humanitarne pomoći, njih stotinu treba ući u Gazu. Međutim ne, oni ne ulaze u Gazu, oni ne dosežu do bolnica. Oni su na jugu Gaze, a mi smo na sjeveru. Više od milion ljudi je na sjeveru, a milion ljudi na jugu. Tako da ovih stotinu kamiona nisu dovoljni, ne prevoze gorivo i ne idu na sjever. A mi se nalazimo na sjeveru, treba nam gorivo, trebaju nam medicinske potrepštine, trebamo hranu, sve nam treba. Ništa ne dolazi do nas. Mediji trebaju pričati o tome, ljudi trebaju pričati o tome. Gladni smo. Nekada smo jeli jednom dnevno, međutim sada ni to ne možemo. Nema vrijednosti za naše postojanje, za naš novac, ne postoje proizvodi koji se mogu kupiti, ničega nema. Milion ljudi gladuje. Ljudi umiru od gladi. Ljudi umiru jer nema čiste vode…”